Hrana, emocije i ono što nam nedostaje
Pored diplome iz psihoterapije, imala sam priliku baviti se i istraživanjima u području prehrane, gdje sam stekla i zvanje magistra. Koliko je važno kako se hranimo i šta unosimo u organizam, jasno...
Merima Bešlija

Pored diplome iz psihoterapije, imala sam priliku baviti se i istraživanjima u području prehrane, gdje sam stekla i zvanje magistra.
Koliko je važno kako se hranimo i šta unosimo u organizam, jasno pokazuju današnje statistike. Gojaznost (lat. obesitas) postala je jedan od najvećih zdravstvenih izazova našeg društva, i to sve češće već u djetinjstvu.
Kada desetogodišnjak ima izrazito prekomjernu tjelesnu težinu, to nije samo pitanje izgleda. To je ozbiljan signal da djetetu i porodici treba podrška. Zato smatram da sistem pomoći djeci i mladima mora djelovati preventivno i rano. Roditelje treba uključiti u savjetovanja i programe o ishrani, kako bi se promjena ponašanja dogodila na vrijeme i zajedno s porodicom.
Kako s djecom razgovarati o hrani?
Djeca više uče iz onoga što vide nego iz onoga što im kažemo. Umjesto zabrana i komentara o tijelu, pomaže:
da zajedno jedemo za stolom, bez ekrana;
da hranu ne dijelimo na „dobru“ i „lošu“, niti je koristimo kao nagradu ili kaznu;
da razgovaramo o tome kako se nakon nekog obroka osjećamo, koliko imamo energije i kako je s raspoloženjem;
da budemo primjer, jer dijete gleda kako se mi odnosimo prema hrani i prema svom tijelu.
Zašto se u teškim periodima udebljamo ili smršavimo?
Ponekad se čini da jedemo kako bismo „popunili“ neki psihološki nedostatak. Nakon gubitka drage osobe, razvoda ili velikog stresa, hrana često postaje utjeha, a ponekad i jedino što nam je u tom trenutku dostupno. Tijelo kao da pokušava „progutati“ sve probleme, i dolazi do prekomjerne težine.
Kod drugih se, naročito nakon traumatičnih iskustava, dešava suprotno: gubi se apetit. Dijete ili odrasla osoba tada ponekad nesvjesno „kažnjava“ svoje tijelo uskraćivanjem hrane, iz osjećaja da nije dovoljno dobra ili dobar. U oba slučaja zajedničko je isto: podrška koja je tada bila potrebna je izostala, a trauma nije iscijeljena.
Gdje potražiti pomoć?
Geštalt psihoterapija i psihodrama, uz kontinuiran rad na sebi i svojim procesima, mogu u velikoj mjeri pomoći da se ove rane zacijele i da se odnos prema hrani i vlastitom tijelu vrati u ravnotežu. Ako prepoznajete sebe ili svoje dijete u ovim redovima, ne morate kroz to prolaziti sami.